среда, 13. јануар 2016.

Logorašica i pripravnica



Skoro svi u toj velikoj uglednoj kući s olakšanjem su dočekali vest da je na bolovanju koleginica koja vodi dokumentaciju u najzabačenijoj, najdepresivnijoj  i najsivljoj kancelariji. Žena s kojom decenijama nisu mogli da izađu na kraj, i s kojom nisu znali šta će, pa su je pre mnogo godina izolovali najbolje što su znali i umeli, da im što manje remeti njihove utabane poslovne rituale.  Poslali su mene, pripravnicu, koja se neočekivano pojavila kao još jedan, suvišan i remetilački faktor prividnog sklada koji su brižljivo negovali, da me sklone dok ne vide šta će sa mnom. Da je menjam uz napomenu da ništa ne diram. 

Sedela sam u tom sivilu, potpuno sama, napuštena, zaboravljena, besposlena. Vreme prekraćivala čitanjem, a kad me zamori fizička pasivnost, u jednoj staroj ali dobro očuvanoj elektronskoj mašini otkrila sam sjajan instrument za popunjavanje radnog ništavila i bar nekakvu fizičku aktivnost. Prenoseći misli i osećaje na papir, naučila sam da kucam. Tipkala sam sve dok mi prsti ne utrnu. Sve što mi je palo na um ostalo je kao trag na papirima koji su se množili. I tako sve dok se uvažena koleginica nije vratila s bolovanja, stavivši embargo i na upotrebu mašine, i na sve ostalo. 

Mlohavog tela koje je ličilo na krompir naboden na čačkalice, orlovskog nosa,  tankih, uvek stisnutih usana, kreštavog glasa i sitnih duboko usađenih očiju koje su nepoverljivo žmirkale iza naočara s debelim okvirima, vrisnula je prvog jutra sedajući za svoj sto. Ništa nije bilo na svom mestu, kako je ostavila. Ono nije zavedeno, ovo nije upisano...Šta sam uopšte radila u njenom odsustvu? A zašto je ovo upisano? Ko mi je dozvolio da uopšte nešto pipam po njenim i samo njenim papirima koje već 34 godine besprekorno čuva? Štaaaaaaaaaaa???????? Njenim perom sam pisala? Ko mi je dozvolio? Tim perom, sem nje, niko ne sme da piše.....I mašinu sam dirala...Gospode Bože, ne može pošten čovek ni da se razboli da mu ne nameste neku namigušu koja za mesec dana poništi decenije njenog mukotrpnog rada....Neće to tako proći, videće one uštirkane kučke i onaj bespolni kekeljavi Milovan...Je li ona jasno i glasno rekla da ne želi nikoga, da joj niko ne treba...  Besnela je celog dana bivša logorašica koja je paklenom igrom sudbine potom postala čuvarka u ženskom zatvoru. Besnela je  i sutradan i sledećih dana huleći na sistem koji je iznedrio nešto sasvim suprotno onom za šta se ona borila, na pokvaren i glup  narod, na korumpiranu i nesposobnu vlast, na život koji je postao izvitoperen, pun razvrata i nemorala, hedonizma i lenjosti. A ja sam joj bila personifikacija svega što je činilo ogorčenom. Nisam smela da ustanem, da pružim ruku, da uzmem telefonsku slušalicu...u svemu je nalazila razlog da se, kao kobac, bujicom primedbi i uvreda obruši na mene.

Tražile smo i ona i ja da me vrate na radno mesto na koje sam primljena. Učtivo smo zamoljene za strpljenje. Mala mora tu da bude, da ti sad ne objašnjavamo zašto, stvar je vrlo ozbiljna i delikatna, strpi se malo, neće dugo trajati, rekli su njoj. Vi ste po programu svakako morali da prođete tu fazu obuke, rad sa dokumentacijom je neohodan da biste vladali vašim poslovima, uostalom bez toga ne možete položiti pripravnički.... da, Marija jeste malo nezgodna ali morate je shvatiti, prošla je užase u logoru, tamo joj je ostala cela porodica, nema nikoga, suptilno su  obrađivali mene, stavljajući mi diskretno do znanja da se odatle neću mrdnuti sve dok je sudski spor u toku.

Pokušala sam sve da buku koju je proizvodila Marija svedem na prihvatljivu količinu decibela. Ništa nije uspelo. Svi moji pokušaji odbijali su se kao o neprobojan zid, poslednje uporište morala, reda i rada. Ona izgleda nije uopšte umela normalno da priča. Stanje besa bilo je njeno redovno, trajno stanje. Telo joj se treslo kao da ima epileptični napad, oči su sevale zlom, a usta se grčila u bolnim grimasama dok je bljuvala otrov iz sebe. Samo da joj je dan vlasti, govorila je, sve bi ona njih pred streljački stroj, ili bar kroz toplog zeca. Hohštaplere, lovove, prevarante, neradnike, kurve što preko one stvari sve završavaju dok ona dirinči za sve njih. I da je ne gledam tako, ista sam kao i oni, sve je njoj bilo jasno čim me prvog dana videla. Zato i sedi poslednjih petnaest godina ovde, sama, ne može da ih gleda. I neka ne misle da su je se oslobodili, ona je sama tražila da se makne od tih podlih dvoličnih licemera ali videće oni još...A ja neka ćutim, ne želi da čuje bilo šta od mene.
Eto, tu su me sačekali, ona je bila njihov poslednji adut, mislila sam rezignirano, donoseći odluku da posle mesec dana svakodnevne torture koja nije jenjavala, definitivno odem i da je sutrašnji petak poslednji dan koji ću ovde provesti. Valjda će dan biti dovoljan da završim sve formalnosti i uzmem radnu knjižicu.

Sledećeg jutra kad sam došla, ona još uvek nije bila stigla. Pažljivo sam odložila svoje stvari da je ne iritiram i pošla u pravnu službu da tražim raskid radnog odnosa. Izlazeći, bezmalo sam se sudarila sa njom koja je u ruci držala poslužavnik sa dve kafe. Pretrnula sam u strahu da mi rafalnim primedbama tipa „što ne gledaš kuda ideš“ ne pokvari s mukom prikupljen mir koji će mi danas biti neophodan u svim tim administrativnim zavrzlamama. „Kud si pošla, dete?“- najprostije moguće pitanje ostavilo me je potpuno zabezeknutu, smetenu. Prvi put je čujem da govori normalno bez povišenog tona, a prosto ne verujem sopstvenim čulima koja su registrovala blagost u intonaciji. Kao da ne očekuje odgovor, nastavlja u istom tonu kako je svratila do bifea da uzme kafu za nas dve, a onda, kao da se prenula, obrecajući se, kaže: „Šta si se tu ukipila, uzmi ovaj pladanj da se raskomotim.“ Automatski reagujući, prihvatam poslužavnik, i dok ga spuštam na sto, proleće mi misao da ipak sanjam i da će sat svakog časa zazvoniti na buđenje.

A ona uzima kafu, pali cigaretu nudeći i mene i počinje priču o tome kako najviše voli hleb  jer ga je ostala željna kao dete i kako nema te đakonije koja se može meriti s ukusom sveže ispečenog hleba, samo što ni njega više ne prave kao nekad... Jedna potpuno drugačija Marija, za koju bih se koliko pre par minuta mogla zakleti da ne postoji,  priča o sebi, o svom nesrećnom i tegobnom životu, o pokušajima da dolaskom u Beograd pobegne od svih aveti prošlosti koje su je proganjale, o razočarenjima svim onim što je ova zemlja postala, o njenim prijateljima saborcima koji su postajući uspešni političari, prodali dušu đavolu i izneverili ideale za koje su se zajedno borili, o svojim izgubljenim iluzijama...da bi na pola rečenice iznenada upitala: “A što ti meni nisi rekla da si ti ona mala? Znaš, ja se baš ne družim s ovima ovde, pa i ne znam šta se dešava. Ništa se ne brini, neću nikom dati da te maltretira. E, neka si im pokazala zube, mora jednom neko tu bagru da razmrda u njihovoj umišljenosti.“ Ni rečju nije pomenula prethodni mesec. Nije se izvinila, bar ne formalno. Priča koju je upravo ispričala bila je njen način da se opravda, više pred sobom nego preda mnom, za ono što je činila do danas.

Marija, referent za dokumentaciju, žena poganog jezika od koje su se svi sklanjali kao od kuge, kvalifikujući je kao ludu ženu ali zazirući od njenih otrovnih strelica, samu sebe je promovisala u mog neoficijelnog portparola. Nije bilo situacije u kojoj nije našla za shodno da pomene moju golgotu, koreći „skotove ogrezle u korupciji, anarhiji i nepotizmu“, pljujući po ljudskoj bezosećajnosti za tuđe muke, uzdižući moje kvalitete  do olimpijskih visina, istučući da je moj razvojni put model kako bi čestito trebalo da se živi. Pričala je s podjednakim žarom i sekretarici koja se tu slučajno zatekla, pogrešno pročitavši broj kancelarije, i kafe kuvarici, vozačima, portirima i savetnicima koji su, da bi dobili traženi dokument, prethodno morali da čuju celu priču. Pričala je kao da je oduvek bila sa mnom, kao da je neposredni svedok svih dešavanja, a da me nikad ni reč nije upitala o svemu što se zbivalo. Na hodniku je presretala uvažene rukovodioce apelujući  na njihovu savest, pozivajući ih da „okaju grehe i spasu dušu“  tako što će pomoći meni, grešnom detetu koje ne shvata šta je snašlo u ovom osinjaku.

Otvorila mi je stranice njenog poslovnog registra u koji nikad niko, sem nje, ništa nije upisao, pružila mi svoje čuveno pero i na moj zabrinuti pogled, klimnula glavnom i rekla: „Samo polako“. Konstatovavši da imam beznadežno neuredan rukopis, nastavila je da popunjava registar s obrazloženjem da za posao koji ću raditi lep rukopis nije presudan. Naučila me je svemu što je znala o dokumentaciji, pokazala mi najpoverljivije papire na kojima je pisalo „državna tajna“, „poslovna tajna“, „pod embargom“...portretisala mi svakog od zaposlenih, koncizno i hiruški precizno secirajući njihove dobro kamuflirane mane i nesavršenosti, potkrepljujući svoje priče personalnim  dosijeima u kojima je, pored ličnih podataka, bilo arhivirano i mnogo toga o njihovom karakteru, aktivnostima, porodici, prijateljima... 

Objašnjavala mi je da pasulj  koji sam juče kuvala nije bio ukusan jer sam ga nalila hladnom umesto iskljuuuuučivo toplom vodom, pisala mi recept za piletinu s belim lukom koji je apsolutno najbolji za pripremu pilećeg mesa, otkrivala mi tajne starinskih jednostavnih jela jer „tajna je u jednostavnosti“ i da će ove fine gospođe koje umeju da kuvaju samo nobl, uskoro propasti i biti gladne, kad đavo dođe po svoje i kad ovom narodu stignu računi za naplatu dugova  njihovih nesposobnih rukovodilaca i vođa.



 


3 коментара:

  1. Ovo samo psiholog može da objasni, mada naizgled deluje jednostavno. Prvo me je zbunila činjenica da je postala čuvar u zatvoru... nužne su za to određene kvalifikacije, jako potrebne, ali na kraju ona ipak ima dušu.
    Sve proživimo ostavi tragove na nama, a ona je proživela mnogo toga.
    Sjajan tekst.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Priča je istinita...Marija je stvarna žena, u kojoj sam iza svog tog caklećeg besa u pogledu, videla suštinski dobru ženu...žrtvu sopstvene sudbine...njoj je bilo ipak najteže, da tako proživi život...to su bile dosta česte sudbine bivših logoraša...postajali su zlostavljači...npr najokurutniji u konclogorima su bili tzv. kapoi, nadzornici regrutovani iz redova logoraša...po surovosti su znali nadmašiti naciste...

      Избриши
  2. Izvanredno!Izuzetno obrađen glavni lik tako da čitalac stiče utisak da ga poznaje lično.

    ОдговориИзбриши

Knjige koje vredi pročitati bar jednom u životu

Iako o ukusima definitivno ne vredi raspravljavati, vreme kao najbolji sudija i barometar autentičnih vrednosti, kroz svoja sita protrese...